Bezvremenska radost (ženskog) postojanja

Čini li vam se ponekad (ili često) kako društvo tj. Okolina u kojoj živimo umanjuje našu vrijednost ovisno o dobi u kojoj jesmo?

Patrijarhalni obrasci tako često sijedom muškarcu u poodmaklim godinama dodjeljuju „srebrni“ šarm, dok žena istih godina postaje „baba“. Važno je osvijestiti te ustaljene obrasce kako im ne bismo „nasjele“ i same sebe počele percipirati tako tj. manje vrijedno kroz godine. Ukoliko imamo osjećaj da tijekom godina „degradiramo“ tj. starimo, važno je osvijestiti da postoji, ipak, i ona druga strana.

Starenje je na površini, nesumnjivo, vrlo izazovan proces u današnjoj kulturi koja prečesto traži savršeno funkcioniranje. Teško prihvaćamo bore, kao i posljedice neumitne sile gravitacije koja vuče prema dolje uz vječno prisutnu tendenciju da sebe promatramo kroz mikroskop, a druge kroz dalekozor (na sebi lakše primjećujemo nedostatke, a na drugima prednosti).

Prave promjene dolaze iznutra

Vjerojatno ne postoji žena (već nakon 40-e) koja ne bi htjela izbrisati barem neke tragove tog procesa („Ma samo malo zatezanje pored očiju“, nedavno mi kaže jedna prijateljica), a mnoge od nas odu ili će otići i na veće korekcije i zahvate koji, često ne donose bitno „pomicanje“ iako je na površini sve izglađeno i zategnuto. Promijeni li se zaista nakon toga način na koji, ne samo promatramo sebe, već i način kako se same prema sebi odnosimo?

Blagost i umijeće ljubavi prema sebi

Mora li zaista biti tako ili pak može biti drugačije? Možemo li biti sigurnije u rast i razvoj koji smo tijekom godina same inicirale i iskusile dajući najbolje od sebe kada smo marljivo učile, radile, brinule se o drugima ili jednostavno postojale? Možemo li s tim stečenim „bogatstvom“ i neupitnom prolaznom ljepotom vlastitog plemenitog duha kompenzirati neizbježne promjene na površini? Možemo li naučiti istinski voljeti sebe: s ljubavlju se brinuti o svojoj vitalnosti tako što ćemo se više odmarati, opuštati, hraniti, kretati, smijati…?

Dvije strane ogledala

Zaista sam uvjerena da nam je starost i „dana“ kako bismo naučile gledati „ispod površine“ i vidjeti ono što je često golom oku nevidljivo na prvi pogled. Razmotrite li, makar i samo na trenutak tu ideju, možda poput mene, primijetite kako, ustvari, postoje dva ogledala. Jedno, dobro poznato i očito, ono pred kojim stojimo i gledamo svoj odraz mikroskopskim okom te se često „užasavamo“ nad svim manjim ili većim borama, dlačicama itd. Drugo ogledalo, nažalost i rjeđe korišteno, pojavljuje se kada zatvorimo oči i osjetimo nevjerojatnu ljepotu života koji se zrcali iz onog jedinstvenog izvora svjetlosti čiji bljesak jesmo.

Radost i kultura življenja

No i taj bljesak svjetlosti treba „kreme“ i njegu i istinsku kozmetičku kulturu. Ona se sastoji u kultiviranju vlastitog „plemstva duha“ ili „ljubeće dobrote“. Različiti nazivi opisuju isto: protočan i nezaustavljiv osobni razvoj i kulturu življenja koja s godinama pomlađuje jer donosi više slobode, odvažnosti i smjelosti da se bude i uživa u onome što jesmo. Za takvu ljepotu glavni kriterij nije odraz u ogledalu niti ono što drugi primjećuju (naravno, sve iskrene i lijepe komentare treba zahvalno prigrliti, a zatim pustiti kako bi energija i dalje nesmetano tekla).

Za takvu vrstu ljepote glavni kriterij, uvijek je bila i uvijek će biti sama radost postojanja koju neki, ponekad, ispravno nazivaju – ljubav. Voljeti sebe, u stvari, znači voljeti život u sebi. Uživajte (više) u njemu!