Istina o bijelom šećeru

Inflacija i poskupljenje mnogih vrsta namirnica te zaštita cijena “osnovnih” namirnica pokazala je koliko je bijeli šećer još uvijek među najkorištenijim namirnicama u kućanstvu iako za to nema nikakvog opravdanja ni u hranjivosti, a pogotovo ne u utjecaju na zdravlje. To samo potvrđuje koliko teško, ako uopće, mijenjamo loše navike. Istodobno, količina informacija u koju smo uronjeni ne znači ništa ako edukacija u obiteljima i školstvu nije fokusirana na razvoj zdravog i samodostatnog bića.

Bijeli šećer – nepoznat u većini povijesti čovječanstva

Količina slatkog koju su naši daleki preci konzumirali bila je ograničena količinom hrane iz prirodnih izvora jer nije postojalo procesiranje hrane. Usporedno s prirodnim šećerom koji su sadržavale namirnice poput voća, povrća i žitarica, unosili su i mnoge vrijedne sastojke. Budući da je njihov šećer potjecao uglavnom iz prirodnih izvora – voća i povrća, njihov organizam bio je sposoban, postupno i bez naprezanja, rastvoriti ga u glukozu.

Danas, kad jedemo na kilograme rafiniranog šećera u obliku saharoze, ne dobivajući od njega nikakve hranjive sastojke, osobito one važne za njegovo rastvaranje, velikim naporima izlažemo gušteraču i druge unutarnje organe. Stres nastao preskakanjem prirodnog slijeda probave (tj. pretvaranje šećera u glukozu) uvjetuje pretjerano naprezanje organizma.

Bijeli šećer nije vaš prijatelj

Danas je od svih namirnica upravo šećer najviše u upotrebi. Prosječna osoba pojede između 60 i 100 kilograma šećera na godinu. Tek posljednjih godina objavljeni su znanstveni dokazi o opasnosti koju sa sobom donosi prekomjerno konzumiranje šećera. Veći je dio šećera koji danas unosimo u organizam – skriven. Popijete li neko od gaziranih pića, većinu sokova itd., u organizam unesete nevidljivih čak i do 14 čajnih žličica šećera. Ili, pojedete li jedno rebro svoje omiljene čokolade, s niskim udjelom kakaa, pojedete čak oko 7 žličica šećera.

U komadu klasične torte nalazi se 15 žličica šećera. Šećer je sveprisutan, ima ga gotovo u svim konvencionalnim namirnicama koje se nalaze u svakodnevnoj prehrani: od kruha i pekarskih proizvoda, jogurta, ukiseljenog povrća – tako da problem ne predstavljaju samo slatkiši. Kad se zbroji, prosječna potrošnja šećera današnjeg petnaestogodišnjaka, i to na dan, iznosi gotovo 45 žličica. Konzumiranje hrane i napitaka koji sadrže šećer uz nedovoljno kretanja glavni je uzrok pretilosti, posebno kod djece.

I suvremena znanost potvrđuje štetnost bijelog šećera

Šećer u tijelu izaziva još nekoliko ne zdravih učinaka. Liječnici Medicinskog istraživačkog savjeta iz Londona otkrili su da rafinirani šećer djelomično mijenja bakteriju koja se nalazi u sluzokoži (unutarnjim stjenkama) crijeva. Tako izmijenjena bakterija raščlanjuje žučne soli i tvori materijal pogodan za stvaranje kancerogenih stanica. Opsežna istraživanja dokazuju da rafinirani šećer uništava bakteriju koja sudjeluje u sintetiziranju vitamina B skupine i ubija neke druge bakterije koje pomažu stvaranje vitamina i enzima u tijelu.

„Navala šećera“ koja se pojavljuje neposredno nakon unošenja bijelog šećera u organizam paralizira želudac sve dok se ne pokrenu kiseline koje će ga neutralizirati. Ta prekomjerna proizvodnja kiselina nastoji se uravnotežiti hitnom mobilizacijom minerala iz zaliha.

Prvi je kalcij, što je poslije jedan od razloga njegove nestašice u organizmu. Kad postoji višak šećera, on se djelomično deponira u jetri. Kad je jetra preopterećena, ona vraća višak šećera u krv u obliku masnih kiselina koje slobodno putuju tijelom. One se zatim talože u obliku krutih masnoća na bedrima, stražnjici i drugim manje aktivnim dijelovima tijela te mogu prouzročiti lijenost, pa čak i prestanak rada srca.

Iako bijeli šećer nije masnoća, može to postati uzima li se u velikim količinama.

I drugi su simptomi povezani s prekomjernim uzimanjem bijelog šećera, uključujući gubitak apetita, umor, zubni karijes, depresiju, smetnje u mišljenju, reumatizam (zbog neravnoteže kalcija i fosfora), čak i mentalne bolesti te karcinom. Neka istraživanja bave se utjecajem bijelog šećera, tj. saharoze na ponašanje i pokazuju kako postoji povezanost između konzumiranja saharoze i hiperaktivnosti, pogotovo u male djece.

Šećer i šećer u krvi – zbrka u nazivima

Jedan od problema koji pridonosi nedovoljnoj svjesnosti o štetnosti bijelog šećera je i taj što se riječju šećer nazivaju i esencijalni elementi u našoj krvi. Pa kada se govori ili piše o važnosti tog šećera za funkcioniranje organizma (pogotovo mozga), mnogi to potpuno pogrešno povezuju sa šećerom koji kupujemo u trgovinama i koji se nalazi u većini komercijalnih proizvoda.

Dakle, kada se govori o tome da šećer oksidira u našem organizmu i proizvodi energiju, ili u metabolizmu proizvodi toplinu, misli se na glukozu, a to nema nikakve veze sa saharozom i bijelim šećerom.

• Glukoza je ključni sastojak u metabolizmu svih biljaka i životinja. Veći dio hrane koju jedemo u našem se tijelu pretvara u glukozu. Često se ona naziva šećerom u krvi. Glukoza se nalazi u tjelesnoj tekućini i krvnim žilama kao glavno energetsko gorivo i apsorbira se kroz tanko crijevo u većim količinama, a poslije se djelomično otprema kao rezerva glikogena u jetri.
• Saharoza koju sadrži bijeli šećer je nešto potpuno drugo i isto tako novo u povijesti ljudske prehrane. To je rafinirani šećer bez ikakve hranjive vrijednosti, vrlo opasan za naš organizam. Toliko brzo se apsorbira u tijelo putem krvotoka da može potaknuti prekomjernu količinu inzulina, što smanjuje šećer u krvi (glukozu) na opasno nisku razinu, izazivajući stanje pod nazivom hipoglikemija.
• Polisaharide ili složene šećere predstavljaju pektini, celuloza itd. (žitarice i povrće) koji čine mnoštvo povezanih monosaharida. Nemaju sladak okus sve dok se dobro ne sažvaču i pomiješaju s enzimima iz pljuvačke. Ti se šećeri postupno apsorbiraju u krvotok, ne narušavajući tananu ravnotežu između visokog i niskog postotka šećera u krvi pružajući tijelu više iskoristive energije.

Uživati u slatkom bez šećera

Slatko je naša prirodna potreba – organizam od svih okusa najviše treba upravo slatkasti.

Slatko opušta organizam. Isto tako, ono je dio naše i drugih tradicija pri različitim svetkovinama, izražavanjima pripadnosti ili pak štovanja bogova.

Prekrasni i ukusni deserti mogu se pripremiti s nekim od prirodnih zaslađivača kojih je danas pregršt (rižin i ječmeni slad, agavin sirup, brezin šećer, javorov sirup itd.).

Uz raznoliku prehranu bogatu organskim namirnicama poput povrća i voća, cjelovitih žitarica itd., nema razloga da ne uživamo i u prirodnim slatkim okusima koji neće ugroziti naše zdravlje i vitalnost.